Malo gradova na svijetu ima Rijeku čistu, zelenkastu, plahovitu, koja protiče po sredini grada. Prvo je bila Rijeka, pa most, pa grad. Rijeka  se zvala  Narona, a sada je Neretva. To je rijeka života, rijeka ribara, šetača, penzionera, dječaka i djevojčica, Rijeka koja ima svoje ribe, mušice, brzatke, kafiće, pjevače, pjesme kao npr. "leptirići mali šarenijeh krila, dal je moja draga na Neretvi bila", rijeka pjesnika, romantičara, rijeka plivača i skakača sa zida Tekijske džamije i onih u kazan, (tj. sa tunela u prostor 2 x 2 m, dubine 1, 5 m, sa 20 m visine).
Rijeka koja je opisana, slikana, opjevana uzvodno i nizvodno, sa lijeve i sa desne strane, Rijeka, trajni simbol ovoga grada. Hladna, čista, bistra, osvježava kupača preko dana, a šetača u večernjim i noćnim satima ljeta. Jedan Konjičanin, koji sada živi u Čačku, reče ovom novinaru "Zimu nekako preživim brate, ali ljeto nikako, samo Neretva mi u očima i ušima, njeni bukovi i virovi".
Neretva izvire ispod Jabuke planine, kroz općinu Konjic, protiče u dužini oko 70 km. Ne zna se da li je ljepša u proljeće, ljeti ili zimi kada se njena boja miješa sa beharom, suncem ili snijegom.
Najbolju knjigu o Neretvi napravili su pisac Kemal Mahmutefendić i Dinno Kassalo, koji je slikao njene bukove, mostove, virove, obale, kanjone, plaže ...

	Fotografije: Dinno Kassalo, Petar Magazin