Od Herceg-Novog do Sarajeva
Vitomir Lukić je rođen dvadeset i četvrtog septembra 1929. godine u mjestu Zelenika kod Herceg-Novog. Poetsku sliku njegovog odrastanja i prve mladosti nude nam stihovi Mile Stojića iz pjesme Grob Vitomira Lukića: Sanjaš li još krovove uboge čaršije među brdima/ Konjic, rane pedesete, žudnja za dalekim gradovima.

Već kasnih pedesetih, i ranih šezdesetih, međutim, Lukić studira na sarajevskom Filozofskom fakultetu. U književnost ulazi 1965. godine zapaženom zbirkom pripovijetki Soba za prolaznike. Dvije godine kasnije Meša Selimović će ga u jednom razgovoru svrstati među najveće mlade nade bosanskohercegovačke književnosti te dodati: "Lukić piše pripovijetke i romane prožete izrazitom filozofskom simbolikom, znatnog umjetničkog i misaonog potencijala. Boravak u Indiji, gdje se nalazi već nekoliko godina, vjerovatno će još produbiti i obogatiti tu njegovu osobenost."

Da, šezdesete su u Lukićevoj biografiji obilježene i boravkom u Indiji, ostvarivanjem žudnje za dalekim gradovima. (U već spomenutoj pjesmi Stojić veli: Snatriš li još o noćima Bombaya…) U Oslobođenju je u to vrijeme Lukić objavljivao i svojevrsne putopise iz ove velike zemlje, a 1969. godine objavljuje Praznik stvari.

U naredne dvije decenije slijedi cijeli niz pripovjedačkih i romanesknih naslova: Album, Zaustavljeni kalendar, Životinje, ljudi, Noćni ekspres, Hodnici svijetloga praha itd. Njegovi romani Album i Hodnici svijetloga praha, po općem mišljenju, spadaju među najbolje romane bosanskohercegovačke književnosti.

Općenito je Vitomir Lukić bio jedan od najsvestranijih i najsuptilnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca svog vremena. Naročito je dobro poznavao likovnu umjetnost, što se vidi iz njegove esejistike. Umro je u Sarajevu tridesetog maja 1991. godine, u sami osvit rata. (Citirajmo još jedanput Stojića: Ponekad pomislim, Beža, da si sretan jer nisi vidio/ al ipak mislim da si nesretan što ne gledaš./ Umjesto jasika procvjetale su posvud mlade humke.)

Lukić i Pekić
Zanimljiva može biti usporedba dvojice velikih književnih suvremenika: Vitomira Lukića i Borislava Pekića. Pekić je bio godinu mlađi, a umro je godinu kasnije; životi su im, dakle, bili faktički jednako dugi. Obojica su rođeni u Crnoj Gori, obojica su se pred kraj života okušali u politici. Vrhunski intelektualci i idealisti ušli su u politički ring vođeni visokim pobudama, a zaboravivši balkanska pravila. Obojica, čini se, nisu izbjegli razočarenje.

Koliko god im se sižeji i rukopisi razlikovali, postoji još nešto što Lukića i Pekića veže: maestralno ispisana i visoko kultivirana rečenica, široka i bogata erudicija, svijest o tekstu, upućenost u moderne svjetske književne tokove, suvremenost bez koketiranja sa (književnom) estradom. Iznad i izvan svih biobibliografskih sličnosti i razlika, Vitomira Lukića i Borislava Pekića prvenstveno spaja činjenica da su obojica bili - da parafraziramo Džonija Štulića - ljudi i pisci drugog sistema.

Ako ih pojedini kritičari i jesu svrstavali u generacijske kalupe, njihova su djela uvijek bivala toliko samosvojna da su se zapravo opirala svakom simplificiranom klasificiranju. Ni Lukić ni Pekić nisu pripadali književnoj čaršiji (ili palanci). Utjecaj njihovih opusa je snažan, ali nije lako primjetan. Pokatkad su bili i pisce za pisce, nedovoljno prepoznati od takozvane široke publike, no njihova su djela, međutim, od mnogo trajnije vrijednosti negoli velika većina visokotiražnih i razvikanih trendy uradaka.

Izabrane kratke proze
Za Vitomira Lukića karakterističan je također i jasno prepoznatljiv stil, prisutan u svim njegovim djelima. Lijepo je to u jednom svom eseju opisao Tvrtko Kulenović: "Od prve njegove knjige, od Sobe za prolaznike, postojalo je kod Lukića to lelujavo stanje svijesti i preko njega lelujavo stanje stvarnosti koje se može iskazati samo stranicom, a ne nekom zamišlju, koncepcijom, cjelinom. (…) Lukić je prozaista, u najčistijem i najdoslovnijem smislu te riječi, u onom smislu u kojem je tu riječ upotrebljavala Isidora Sekulić, i kao prozaista je nesumnjivo jedan od najznačajnijih naših pisaca. Može to određenje da zazvuči izmišljeno, ishitreno (…), a u suštini je krajnje jednostavno: prozaista je onaj pisac koji nije prvenstveno ni pripovjedač, ni romansijer, ni esejista, onaj kod koga nijedna od tih stvaralačkih mogućnosti ne dominira nad drugom, nego su sve ravnomjerno zastupljene."

Upravo takvog Lukića predstavlja nam knjiga njegovih izabranih proza Odlazak starog rezbara. U njoj su združene njegove najbolje priče. Tek nakon čitanja Lukićevih priča Marko Vešović (kojem se, po vlastitom priznanju, roman Album isprva nije pretjerano dopao) shvaća da ima posla s velikim piscem te je napravio tekst zagrcnut od oduševljenja. Priče iz Odlaska starog rezbara reprezentativan su uzorak Lukićevog opusa. Riječ je o knjizi u kojoj čitatelj ponajprije otkriva ono što Kulenović (pozivajući se na Pasolinija) zove kvalitet stranice. Elementi zapleta i radnje Lukiću su manje važni, više ga zanima izbrušenost jezika, gustina stila, struktura; koliko god da ga Kulenović ističe kao paradigmatskog prozaistu, ima u Lukićevom baratanju jezikom nečeg pjesničkog, nečeg lirskog, nečeg filigranskog.

Sam je Lukić zapravo svojevrstan rezbar riječi i rečenica te nadasve umjetnik proze. Primjetno je to na svakoj njegovoj stranici. Kao dobra ilustracija može nam, primjerice, poslužiti početak priče Konjušnica: "Noću čujem kako me sa dna nekog laganog svemira gdje se zameće san dohvati nejak razlog i moja svijest mutna, teška plovi, plovi, razdanjiva se. Vraćajući se nečem od čega se ranije otkinula, ona povećava napetost iz koje se odjednom rodi stvarni trenutak. Tako dalek."