OJ KONJICU, NERETVA TE KRASI
Konjic je grad bogate prošlosti,
prelijepe okoline i grad velikih potencijala.

     NEOLIT I RIMLJANI U KONJICU
      Još prije 4 000 godina, na ovim  prostorima, ljudi su živjeli, obrađivali zemlju, išli u lov i ribolov, pravili nastambe, alatke i oružja. Mnogo čiste vode i dobre zemlje, dovoljno sunca i drugih pogodnosti za život, učinili su ovo područje privlačnim za naseljavanje u svim  historijskim epohama. Putevi su ovaj prostor, oduvijek  otvarali na sve četiri strane i davali mu veliki značaj za trgovce, ratnike i bogate vladare.
     U Lisičićima (7 km od Konjica) postojalo je neolitsko naselje (mlađe kameno doba), koje je otkriveno u arheološkim iskopavanjima 1951. i 1952. godine. Tu  su nađeni ostaci zemunica, ognjišta, grnčarskog posuđa, ostaci oruđa i oružja, pepela, koštana šila, žrvnjevi, kremeni nožići, kamene sjekire, pile, čekići... Pronađeno je ukupno 533 komada kostiju (259 jelena, 105 vepra, 38 divokoze, 32 srne, 28 jazavca, 16 govečeta, 12 vuka, 9 kune, 8 psa, lisice, divlje mačke i dr.).
     Tragovi života iz neolita nađeni su i na Gracu i ušću Trešanice.
     I prije 2 000 godina, na području općine Konjic bilo je više formiranih naselja, kao što su Lisičići, Ostrožac, Ribići i Čelebići, a u samom gradu naselja Trešanica, Varda i Podmejnica. Rimljani su već u 3.vijeku imali izgrađenu cestu od Jadrana, uz Neretvu do Bijelog polja, preko Porima i Boraka kroz Konjic, uz Ivan - planinu i dalje, prema Singidunumu i Pešti. U gradu su nađeni miljokazi, ostaci rimskog vodovoda (na Vardi), hramova i svetilišta, kip i hram (9x5m) boga Mitrasa, otkriven na Repovici prije 105 godina najznačajniji je spomenik u BiH iz toga perioda, te dvije kamene urne na ušću Trešanice.
     Značajniji  ostaci iz perioda vladavine Rimljana, nađeni su i: u Buturović Polju - reljefna ploča Boginje Venere (0,88 x 0,55 x 0,34 m), u Trusini ploča sa likom Boginje Minerve, reljefna ploča sa likom šumskog boga Silvana u Cerićima, ploča sa likom Boga Jupitera - Gradac kod Donjeg Sela, u Lisičićima reljefna ploča Boginje Dijane i Boga Mitre .

     OD  BIOGRADA DO KONJICA
     U srednjem vijeku bosanski vladari prave carine i gradove Vrabač, Dbar, Trešnjevo, Veletin, Bokševac, Kom i Biograd. Bježeći od svojih mnogobrojnih neprijatelja prema Hercegovini, na područje Konjica, početkom 15.vijeka, stiglo je više hiljada bogumila, kada je ovdje bio jedan od centara  bosanske crkve, o čemu svjedoče ostaci trobrodne romaničke crkve u Gornjoj Bijeloj, te 125 nekropola sa 3018 registrovanih stećaka, tj.13 na svakog sadašnjeg stanovnika.(Poslije općine Nevesinje najviše na Balkanu).
Najviše  stećaka imaju Vrbljani (203), Gorani (179), Ježeprasina (133), Gornja Bijela (130), Borci (121), Bjelimići (119), Glavatičevo (115) i Ocrkavlje (105). Dva stećka sa Visočice predložena su za zaštitu UNESCO-a , dok je jedan iz Konjica bio na svjetskoj izložbi u Montrealu 28.4.1967.god. Kamena sudačka stolica, otkrivena u Bukovici 1884., bila je na  izložbi u Sarajevu i Parizu. Posljednja porodica koja je u Bosni prešla na islam bila je porodica Heleži iz Dubočana. (sada Nezirević, zv.Meleži i Melezi).
Sjedište srednjevjekovne župe Neretva (desna strana Neretve) bio je  grad Bokševac, gdje postoje temelji građevine 23 x 9 m, a sjedište župe Hum bio je grad Biograd (Belgradžik), koji se nalazio na uzvišenju iznad Motela.
U doba osmanske vladavine, Konjic je bio  malo naselje, koje je ubrzo doživjelo procvat, jer 1664. E.Čelebija piše da tu «zateče šest mahala, šest stotina pločama pokrivenih kuća, 75 dućana. To su većinom kovački dućani, jer je gvožđe koje se ovdje obrađuje poznato i čvrsto... To nisu velike kuće, ali imaju mnoge vinograde»...»
Turci prave  džamija, hanove, medrese i kameni most 1682., a Konjic sa Sarajevom, modernom cestom, povezuju 1868.god. Rijeka Neretva, sve do 1865., bila je granica bosanske i humske zemlje, bila je granica između dva grada. Putopisac A.Giljferding 1857.god. tu je zatekao dva mudira, jedan potčinjen mostarskom, a drugi sarajevskom paši.. Nakon puna četiri stoljeća, kaze Neretva i Belgraddžik, objedinjeni su 1865.(već 137 godina) u jednu kazu pod nazivom Sa Neretvom Konjic, koja od 1867. ima naziv kaze Konjic.(1650. kadiluk Belgrad preimenovan je u Belgraddžik).
Prije pada Konjica, u zemlji Hercega Stjepana Kosače postojali su gradovi Kom, Bijela,Vrabač, Biograd i Borovac, a u Kraljevoj zemlji Bokševac i Trešnjevo (Grad).

     KONJIC NA KRAJU 19.STOLJLEĆA
     Austrougarske vlasti, (1878 – 1918.) donijele su 1880. prvi građevinski red, kojim je precizno uređena građevinska oblast. Konjic upoznaje željeznicu (prvi voz iz pravca Mostara stigao je 10.11.1889.), dobija pozorište (1888.), čitaonicu, limenu glazbu (1929.), otvara se rudnik bakra Budišnja Ravan, (ovaj posljednji rudnik bakra u BiH, prestao je sa radom 1899.), željezne rude na Ljubini, prave se kasarne, zgrade, škole, crkve, grad dobija drvorede, ceste... Napravljen je i prvi geodetski snimak gradskog naselja, 1882. godine. Nova vlast prvo je, 1883-84. izgradila vojnu kasarnu na Musali. Kotarski ured pravi se 1890., obnavlja se katolička crkva 1895/97., gradi pravoslavna 1886. itd. Kao turističko i prometno mjesto, Konjic je tada imao 17 bosanskih kafana, dvije moderne restauracije, te 6  krčmi.
Popisom stanovništva 1879. utvrđeno je da je gradska opština Konjic imala 285 objekata, 331 stambeni prostor i 1338 stanovnika, a H.Kreševljaković,  piše da su se u Konjicu obrtom i trgovinom, tada bavila  83 čovjeka.
K a s a r n a  na Musali, pravljena je od 1883.do  kraja 1884.(rušena od 1983.do kraja 1984.). Zgrada je pravljena sa debelim zidovima, puškarnicama, željeznim kapcima, imala je željeznu ogradu i kapiju, kao i unutrašnji bunar. Do 1902. popunjavao ju je  jedan bataljon iz Erdelja (Rumunija), a kasnije su bili vojnici iz Austrije.
     U «Bosanskom glasniku – Bosnisher Bote» za 1903. godinu, objavljen je pregled vojnih garnizona u BiH, pa i u Konjicu, u kojem je komandant bataljona bio major Sabljar Adolf, bila su 4 kapetana, 6 natporučnika, vojni liječnik bio je Reich Johanans.
     Kasarna se nije koristila između dva svjetska rata, a od kraja 1918. do 1919. u njoj je boravila jedna desetina srpskih vojnika.
     Tokom 2.sv.rata u kasarnu su došli italijanski vojnici, koji su u okolini izgradili više bunkera.
     Kasarnu su, jula 1942., zapalili partizani, a na prvoj konstitutivnoj sjednici Sreskog narodnog odbora u Konjicu, 18.10.1947., odlučeno je da se na zidinama kasarne podigne još jedan sprat, gdje su useljeni Niža gimnazija i Đački dom. (Prilog o kasarni, iz rukopisa Muje Rizvića, pripremio Velid Gagula).
     Krajem 19.stoljeća u Konjicu se ubrzano događaju mnoge promjene koje imaju direktne posljedice na ukupan izgled i život grada. Zajedno sa željeznicom 1889., Konjic dobija i veliki broj novih stanovnika, većinom Austrijanaca, Čeha, Mađara, Slovenaca, Italijana. Npr. 1910. bila su 622 strana državljanina ili 2,6% od ukupnog broja stanovnika.(Te godine  89,6% stanovništva bilo je poljoprivredno, a 89,7% stanovnika nije znalo ni čitati ni pisati). Gradi se vodovod od Ankine česme, od Varoši prema željezničkoj stanici gradi se nova ulica, grad od 14.3.1881.dobija status gradske opštine. Grad je, 6.9.1936.dobio struju, koja je zamijenila i dvadesetak gasnjača na uličnoj rasvjeti.
     Rimokatoličku crkvu 1893.projektuje  Josip Vancaš (Sopronje, Mađarska 1859- Zagreb 1932.), koja je građena je od 1895-1897.,te od  1909.do 1919. godine. Temeljito je renovirana 1968. kada joj je sat poklonio P.Dika iz SAD, koji je bio u funkciji do 18.5.1992.(granatom oštećen zvonik), i ponovo od 18.5.2000. Obnova je izvršena i u ljeto 2001.kada je slikar-restaurator iz Novog Sada, Mario Veknić, obnovio i sve tri slike na stropu crkve, koje je 1909. nacrtao slikar Nikolić.

     ŽELJEZNICA JE KONJIC DIREKTNO UVELA U SVIJET
     Prvi voz, i to iz pravca Mostara, stigao je 10.11.1889., a prema Sarajevu je otišao 1.8.1891. Kroz općinu Konjc napravljeno je 30,5 km pruge, a od grada do najviše tačke na Ivan-planini, tj.od 276 m do 876 m n/v, u dužini od 17,4 km upotrijebljen je sistem zupčaste letve po Abtu, tzv. upčanica. Bilo je izgrađeno pet tunela ukupne dužine 1 564 m, a najduži je bio ispod Ivana 648 m.
     Prema voznom redu od 1.10.1892. voz je put Sarajevo - Konjic (56 km) prelazio za oko 4 sata, koliko i do Mostara (79 km). Na području općine na željeznici je radilo 900 radnika, a posljednji «ćiro» iz Konjica je ispraćen  29.8.1966. Izgradnja normalnog kolosijeka trajala je od 1958. do 1966. kada je općina bila veliko gradilište. Od Bradine do Čelebića, izgrađeno je  12 km tunela što čini 30% ukupne dužine te dionice. Ima 1 797 m mostova što je 45% svih mostova na pruzi Sarajevo-Ploče (194 km).
     U toku 1957. godine za 24 sata kroz stanicu je prolazilo 18 vozova i oko 500 putnika, a prije 20 godina prolazilo je 38 putničkih vozova. Šefovi željezničke stanice, počev od 1992. pa unazad bili su :Veselko Buntić, Abduselam Ribić, Husein Greda, Hasan Zećo, Slavoljub Mužijević i dr. O željeznici u Konjicu dugo će vam pričati mnogi, a posebno stari željezničari 89-godišnji Čedo Manigodić, Salih Fejzagić i Branko Ćećez, te Pavo Ivanišević, Safet Pirija, Novica Ćećez i dr.

     STARI MOST  U SRCU
     U vremenu od 1914.do 1945.ovim prostorima protutnjale su mnoge vojske, ofanzive i vlasti. U periodu između dva svjetska rata vladalo je siromaštvo, mrak, glad i tuga, bilo je dosta poginulih, ranjenih, ruševina...Staru kamenu ćupriju minirala je njemačka vojska prilikom povlačenja 3.3.1945., oko 16 sati. I poslije 57 godina, oko 50 kamenih blokova u Neretvi svjedoči o glupostima silnika, a stare kule, koje propadaju, o nemaru novih neimara.(Na jednoj kuli raste stablo kruške visoko oko 5 m, na drugoj je jabuka od 3 m, kao i mnogo mahovine, koja se nekada čistila sa kula) Koliko će još Neretve proteći, dok se ne obnovi stari most koji živi u sjećanju, slikama i knjigama Konjičana i koji bi uljepšao i najširu okolinu?

     (NE) ZABORAVLJENI KONJIC
     Refik HADŽIMEHANOVIĆ (rodjen 30.3.1915., umro u Konjicu 1995.) ostavio je više sveski svojih sjećanja, na osnovu kojih smo napravili ovaj tekst, zaključno sa stranicom.
     Granice gradskog poglavarstva, do 1941. bile su, na desnoj strani, od Pećine (kod pravoslavnog groblja), do u Trešanicu (Tomića mlin), a na lijevoj strani od Tuščice (kuća i birtija Šime Arapovića) do na Radavu, kuća nadzornika puteva (Karla Webera).
     Dijelovi grada na lijevoj obali zvali su se Varda (najstarije naselje)  Tuščica, Zlatrgovina, Orašje, Gornja i Donja mahala, Pazar, Čaršija, Oprkanj mahala, Glavica, Grebak.
     Tuščica je bila izletište, imala je kafane i birtije koje su držale porodice Arapović, Božić, Kozarić i Šimunović, a  kuće su se počele praviti tek krajem 19. st. Na Tuščici je bilo nekolio bašluka, gdje su vjerovatno, ukopani turski vojnici, poginuli prilikom osvajanja grada.
     Zlatrgovina, naziv je dobila po zloj-trgovini ili po trgovini zlata.Ovdje su uglavom bile nastanjene muslimanske porodice Djogić, Handžo, Hondo i Sokolović, a kasnije Abaza, Džajić, Jakirević, Hrnjica, Arapović i Božić. Od Zlatrgovine do Orašja je «Prohića greblje», do Neretve je Santrač.
     Orašje je vjerovatno nazvano po nekom poznatom orahu ili orasima.
     Tu je sve do 1929. postojala prva turska sudnica (mehkema).
     Kuće su bile zidane od kamena, a pokrivene pločom, među starije kuće mogu se ubrojati Memišagića kuća (uz mehkemu), Sokolovića kuća i kuća Prohića. Ovdje su, pored nabrojanih, stanovali i Agići (Zaimovići), Saburi, Suvarići, Hadžovići, a krajem 19.st.doselila je i porodica lugara, Ante Ćurića. Kapela je sagrađena 1875. na zemljištu vlasništvo Pembe Agić, žene Mehage Mulića. Kapela je služila i kao crkva sve do 1939.kada su svećenici preselili u novi samostan na Varoši., a Kapelu izdali pod kiriju. Oko 1950.godine, Prohića potok je pokriven, tako da se voda iz Padine sada slijeva u Neretvu, a da se i ne zna gdje je potok.
     Od Orašja prema Vardi vezala su dva puta, jedan ispod Glavice do na Grebak, a drugi niz Neretvu kroz Gornju i Donju mahalu, preko Pazara i Čaršije, do ćuprije.
     Gornja mahala je formirana u 16.st, kada je Mehmed - čauš sagradio džamiju, tekiju, musafirhanu, kamenu kulu, hamam i medresu. Naseljavali su je Alagići, Džumhuri, Širbegovići, Hadžići,  i Hadžihuseinovići, a kasnije Nikšići, Begtaševići, Gaševići i drugi. Na ovom prostoru formirana su i dva greblja oko same džamije Mehmeda čauša (1579.) i nešto niže Hadžialića greblje, koja su pstojala sve do 1884. kada je formirano groblje na Musali.
     Iz Gornje mahale postojala su dva sokaka - čikme pa je jedan vodio prema kući Ahmetage Alagića i hadži Ahmed ef.Džumhura, a drugi prema kućama hadži Ibrahimage Hadžihusejnovića, Numanbega Širbegovića, Ahmetage Agića i Ćejzije.
     Donja mahala se nadovezivala na kraju Gornje mahale, odakle je vodio Hadžialića sokak prema Banji do pod Glavicu, zatim se produživalo do Pelića vignja, odnosno do Lugića sokaka koji se protezao do Prkanjske džamije tj.Oprkanj  mahale. S obje strane Donje mahale bile su kuće Alage Hadžialića, Vejsilage Džumhura, Asimbega i Đulbega Hadžihusejnovića, a sa donje starne prema Neretvi kuće Gašpara Zovke, Jefte Zotovića, Ibrahimage Džumhura, Šaćirbega Ljubovića, Ahmeta i Ibre Ljubušića, Ali ef. Džumhura, Rašida Osmančevića, te  Mehe i Jusufa Redžića. U ovoj mahali bio je dućan, kujundžijska radnja Jove Zotovića, obućarska radnja Šukrije Alagića, bakalska radnja Djulbega Hadžihusejnovića, rezbarska radnja Asima Nikšića, stolarska Hamdije Kadića (u Đulbegovoj kući), kao i kovačka radnja Pelića. U ovoj mahali dugo godina je stanovao slastičar Nedžib Bajramović sa porodicom, Pašaga Ihtijarević handžija sa porodicom i nekada Kalajdžić Mehaga-korpar, dok je kasnije kuću Gašpara kupio Ademaga Nikšić. Kuće su bile pod pločom ili sa drvenim krovom.
     U Gornjoj mahali dugo godina živio je Aganaga Jelešković sa porodicom, a kasnije je njegov sin Meho držao pilanu u Idbru.
     Hadži Ahmed ef. Džumhur prodao je svoju veliku bašču Nikoli Draganiću, koji je tu sagradio masivnu stambenu kuću, a na tom mjestu nekada je bio mekteb.
     Mekteb, i to ženski, Karadžozbegov mekteb, bio je i u kući sagrađenoj oko 1890.na uglu Hadžialića sokaka i Oprkanj mahale. Mekteb je radio sve do 1936.
     U Lugića sokaku žive Lugići, Karalići, Salihkadići, Mušančići, Pelići, a kasnije Ljubovići, Hadžialići, Džumhuri, Hrnjice, Redžići i dr. Do 1924. tu je živjela i porodica Nike Bjelića.
     Pazar je formiran u vrijeme turske uprave. Pazar  (pijaca)  bio je petkom, kad su muslimani  dolazili na džumu, a petkom su i vlasti imale sastanke sa muhtarima i knezovima (starješinama sela). Na pazaru su se kupovali i razmjenjivali proizvodi sa sela i oni iz grada. Bilo je svega, pratljača, grablji, vila, pa i drva koje su seljaci dogonili na konjima. Bilo je i lopata, igala, mašica, gargaša, burgija, sadžaka, kajase, opute. Radile su i kantardžije, telali, slastičari, a bile su i igre na sreću.Pazar je trajao obično od 9 sati pa do džume.
     Prostor pazara sređen je u vrijeme mandata načelnika općine Smailbega Ljubovića, oko 1933.poravnat, podzidan, ograđen.Pazar je bio središte svih zbivanja, tu se trgovalo, kockalo, vodila politika, razapinjale cirkuske šatre, vrtio ringišpil...
     Iznad pazara bio je red kuća, u čijem prizemlju su dućane imali:Eminaga i Ahmetaga Alagić- posljednje terzije, Hamidaga Proho, piljar Salih Krvavac, krpedžija obuće Osman Alagić sin Omerage, brico Hasan Pajić, stolarija Ivana Ramljaka, birtija Mije Žilića, viganj Alije i Mehe Pelića.
     U Žabljaku su stanovale porodice Alagić, Sokolović, Begić, Kavazović, Jelešković, Ćota te porodice gostioničarke Ane Tomašević i Radojke Popadićkoja se udala za Sretu Domića, poznatog umjetnika u rezbarstvu.
     Čaršija je formirana u 16.st., a džamija je napravljena oko 1600. godine, kada je u blizini sagrađena medresa, mekteb, a vjerovatno i tekija. U čaršiji su bili samo dućani, a gazde su stanovali u blizini. Dućani su se zaključavali mandalima i katancima. Dućani su imali veću strehu, pa je isturena roba na ćefeneku bila zaštićena. Dućani se nisu zatvarali preko dana, gazda bi samo stavio drvenu držalicu na vrata, što je značilo da će se brzo vratiti.
     U čaršiji je bilo preko 50 dućana u kojima su se prodavale sve vrste robe, stalno je bilo živo, cjenjkalo se, neki su radili pošteno, bilo je i krivog vaganja, uspješnih i propalih trgovaca, bilo je kafana, piljara, mesara, gvožđarija, terzija, brijača, pekara.Po noći, čaršiju je čuvao noćni čuvar – posvandžija kojeg su trgovci sami plaćali. On nije bio naoružan, ali je nosio poveću toljagu. Provale su bile rijetke i to sa krova. Zapamtio sam  posljednjeg konjičkog posvandžiju Mušana Nuhanovića, koji je umro 1924.
     Oprkanj mahala formirana je početkom 16. st. Proteže se od Place do Banje i tu žive porodice hadžihusejnović, Kovač, Gače, Tičić Alagić, Hošaf, Vajzović, Behrem, Prohić, Šabanović, Begeta, Drače, Ljubović, Kadić, Gološ, Krvavac, Ćota, Zubčević, Čelebić, Erzumlić, Nikšić i dr.
     Glavica ima mali rimski most, širine 120 cm, rimske ceste su vjerovatno bile tako uske jer se sve prevozilo na konjima. Ovaj put «ispod Glavice», bio je nekada dio glavnog puta,džade koja je vodila preko Vrapča i Boraka, prema Župi i dalje. Oko ovoga puta, pravljene su kuće, ispod Glavice su kuće Kunara, Cakića, Bilanovića, a dalje i Ribića, Džumhura, Hadžovića, Agića i dr.
     Grebak je dio Varde, a prostire se od Vardačke džamije do pod Glavicu. Tu se nalazi nekoliko velikih bašluka bez natpisa. Najstarije kuće na grepku su kuće Sunagića, Hadžića, Prohića, Hadžajlića i dr.
     Izgradnjom ceste za Mostar 1865.Grebak je ostao iznad ceste, a nastale su nove kuće Cakića, Bjelića, Mužijevića i druge ispod puta, do Neretve.
     Varda je staro naselje, proteže se od bivše medrese do Radave. Tu se nalazi vardačka džamija koju oko 1630. sagradi Hadži Huseinbeg kadija (Mulla Husein) iz Brusa. Džamija je dimenzija 7x7 m, dugo je bila van upotrebe, temeljito je popravljena 1971. i predata na upotrebu.
     Pirkića kula je kvadratnog oblika, napravlljena je početkom 15. st. veličina je 6x6 m , a visina oko 10 m
     Pravoslavna crkva je svečanootvorena 26.10.1886.god.veličina crkve je 8 x 15 m, azvonik je visok 20 m. U blizini crkve,  1903.godine, sagrađen je Svetosavski dom 8x20m sa velikom salom i pozornicom, kao i postrijom za kafanu i bife.
     Na Vardi je bila i zgrada špitalja sagrađena oko 1885.gdje je radio jedan ljekar i vekter(bolničar). Jedini ljekar je bio Hilduz, rodom iz Beča.
     Poslije njegovog odlaska u Sarajevo 1924. bolnica prelazi na Varoš,a vekteri su bili Ahmet Lugić, Sulejman Agić(umro 1926.9 i Avdo Variščić.Lomove je pravio Fazlo Kašić iz Šunja, a bilo je i drugih narodnih ljekara.
     Na Vardi je bila jedna prostrana kuća Banovića, u kojoj je od 1936.do 1945. bila Građanska škola, a poslije 1945.Ekonomska škola.
     Ispod crkve, 1953.godine porušene su kuće i tu je sagrađen Društveni dom, koji ima kino - salu, Gradsku kafanu, biblioteku, galeriju.
     Na Grepku i na Vardi živjele su porodice Alagić, Banović, Begtašević, Bašić, Bjelić, Bilanović, Cakić, Despotović, Dizdarević, Đorđić, Doder, Erzumlić, Gače, Gligorević, Gogić, Hadžić, Hatibović, Heraković, Jugo, Kreso, Ljubović, Magazin, Miletić, Mulić, Mužijević, Muratović, Nuhanović, Omerika, Pirkić, Prohić, Rajić, Sinanović, Slomović, Softić, Šabanović, Šašić, Širbegović, Traparić, Tunguz, Kreševljaković, Sunagić, Zalihić i dr.
     Na Podmejnici su bile bašče, njive, oranice. Poslije 1945. počela je izgradnja zgrada i kuća na Tulegu i Podmejnici.
     MUSALA je uzvišenje iznad grada, tu su groblja-muslimansko, pavoslavno, katoličko, partizansko, a kažu, biće, konačno, i ateističko. Sa Musale se najbolje vide grad i Neretva, Prenj, Ljubina, Bucavci, Cagare, Prevlje, Pomol, Turija, Lokvice. Ovdje se godišnje sahrani oko 100 lica.
     Prvo je nastalo muslimansko. Prepisujemo tekst sa bašluka oca Zuke Džumhura. «Ovde počiva rob božji Hafiz Abduselam Džumhur sin i hafiz Zulfikara, vojni muftija, rođen 1885. umro 1983. godine, koji je svoj život posvetio za dobro naroda i otadžbine. Neka svemogući podari njegovoj plemenitoj duši mir i rajsko naselje.»
     Kršćansko groblje formiranoje 1884. «Ovdje počiva Marko Ninić, 22.X 1877-13.VIII 1923. drugu strojovođi-drugovi iz ložione» piše na jednom spomeniku.
     Sa  starijeg spomenika iz pravoslavnog groblja prepisali smo: «Ovdje počivaju zemni ostaci Božidara Tomaševića 6.9.1884 - 4.8.1904.» (napisano ćirilicom)
     TREŠANICA kao naselje ima dugu tradiciju. Prilikom popisa stanovnika 1879. popisana je kao seosko naselje, dok je 1885. uključena u gradsko naselje. Ovo naselje na značaju dobija izgradnjom željeznice, ložione (u kojoj je 1891. radilo 360 radnika), izgrađeno je naselje željeznička kolonija, a uz cestu prema Sarajevu bio je i hotel «Balkan», sa 12 soba, zgrada je srušena 1984. Tu se oko 1951. izgradilo i Metalčevo igralište, kasnije fabrika Šipad (fabrika stilskog namještaja otvorena je 27.7.1978).
     Na rijeci Trešanici i na jazu koji je prolazio ispred sadašnje Pošte i Robne kuće, bile su slijedeće vodenice-mlinovi, počev od ušća:Mlin Hadžialića u kojem su radili Rozići, Pere Jurića-Perotin mlin,Čuljkov, Banovića,( Podovčari),Tomića,  Borasa (Ćutin mlin-Ovčari), Lukića (Jozo, djed književnika Vitomira L.) Azinovića mlin (Vrbići), Barića mlin, Mlin i stupa u Kanjini, Petrovića mlin (u Podorašcu), Nikšića mlin i mini centrala (pod Zukićima).
     MONTAŽNE I POLJE. Montažne kuće, koje su pravljene za stanovnike potopljenog Ostrošca (potopljen u jesen 1954.). Bilo  je ukupno 11 kuća, a u  njima su najduže stanovale  porodice : Kekić Osmana, Kapić Hasana, Čopelj Mustafe, Babić Dejana, Ismeta i Nada Drače, Nazifa Begića, Save Mrkajića, Blagoja Sinđelića, Sokolović Salema, Bajramović Nazifa, Sarajlić Nuke, Muje Sokolovića, Andrusenko Simeuna, Alagić Abdulaha, Pavlović Zorke, Redžić Bećira, Ekmečić Maneta, Čabrilo Milana, Ljeposave Kovačević i Jusufbegović Huse.
     Preko Neretve je Donje polje, «Igman» i mlin «Rudara», koji je tu bio od 1961. do 1970. godine, kada je preseljen u Čelebiće. Rudnik pirofilita  nalazi se u selu Parsovići, rezerve su procijenjene na oko 27 miliona tona rude, prije rata firma je zapošljavala 120 radnika i godišnje proizvodila 18 do 20 tona gotovog proizvoda.

     ONI SU GRADILI «IGMAN» - «IGMAN» JE GRADIO KONJIC
     Veliki skok u razvoju, ovaj grad doživio je poslije 1945.godine, a zablistao u decenijama od 1950. do 1980.
     Prvo je došla naredba o gradnji vojne fabrike «Igman», koju je 6.3.1950.godine potpisao Josip Broz Tito.
     Početkom 1950. VGP «Majevica» oformilo je gradilište na kojem je već 17.1.  bilo 75 ljudi koji su završavali kolčenje puteva u fabrici.U aprilu 1951.godine bili su izgrađeni prvi objekti, Alatnica sa 12 mašina, kotlovnica, menza, jedna hala. Pod stručnim rukovodstvom Dragoljuba Marinkovića Dede, do kraja 1951. izvršena je montaža prispjelih mašina, a s proizvodnjom se započelo 1952.god.
     Prvi direktori «Igmana», po četiri godine, bili su  Anton Milić (do 31.12.1951.), Jovo Rodić, Jovan Živković, Rade Divjak, zatim Gojko Krneta, Ramiz Rogonja, Emir Hadžizukić, Faruk Greda, Đevad Hadžihusejnović, Džemal Maksumić-Sax, Sadik Lepara, Šerif Ćorić, Zulfo Macić, i  sada Ramiz Macić.
     Prvi radnici su: Zekić Alija (od 2.11.1950), Šušić Fazlija, Kuljanin Simo, Alajbegović Nusret, Karlović Jozo,Vidačković Nikola, Lukić Pero, Arnautović Đorđo, Karlović Marko. Prva radnica je Litrić Belkisa (red.br.124), a slijedeće su Mangić Mujesira, Heraković Zineta i Fata. Među prvim majstorima bili su  Brale Mihajlović, Avdo Pirkić, Mile Terzić, Milan Zečić, Milorad Andrić, Jure Restović, Đuro Bertalan, Miloš Vukmirović, te Ibro i Alija Badžak, Đevad Hadžihusejnović, Savo Arnautović, Paša i Smail Džumhur, Zdravko Avramović, Faik Sokolović, Šćepo Jurić, Drago Bebek, Ilija Pudar, Dule Kuljanin i drugi, iz prve generacije  učenika majstorske škole, 1951/54.Fabrika je zapošljavala oko 5 000 radnika, grad je živio za fabriku, a ona ga je hranila i gradila.

     NOVA NASELJA
     Prvo se pravila Kolonija, gdje na polovini zgrada stoji uklesano  «V.G.P. Majevica 1952», a na polovini stoji «V.G.P. Majevica 1953.». Na tunelu (prema «Igmanu) uklesano je «V.G.P. MAJEVICA 1952. V 4,5 m L 40 m». («Igman» je pravio i Društveni dom, koji je otvoren  25.5.1957. godine.Prve su pokockane ulice Kolonija i Titova ulica, i to 1955. god.)
     «Igman» je pravio i zgrade u Titovoj ulici – prema željezničkoj stanici, zatim ul. 23.septembar, useljenje u ljeto 1967. (prvo je bila ul.23., pa 15.sept., a sada je to ul. 4. muslimanske brigade).
     U Koloniji - nove zgrade do Neretve, K 17, A, B, C, D,  useljene su 1979. i 1980. godine, imaju 69 stanova. U naselju Orašje 1,  krajem  1981. godine, useljena su 193 stana. U toku 1983.god. završena je gradnja 115 stanova u naselju Luka i 34 stana u naselju Varda.
     Građevinci su je službeno zvali zgrada «Pošte», a u narodu poznatija kao DUD, izgrađena je 1984. godine i ima 33 stana. U zgradi  zvanoj «Brena», 1985.useljeno je 8 stanova, kao i u zgradi S – 4, 42 stana.
     Zgrada T - 18  (u prizemlju «Metalpromet») ima 18 stanova, dok je «Plema»  useljena  1986. i ima  38 stanova. Nove zgrade u Koloniji  (0, 6, 1, 2 ) useljene su  1987.god. i imaju  35 stanova. Orašje II   useljeno 1988. god. (Lamele 1, 2, 3, 4, 9) imaju  134 stana, a lamele 6 i L 10  useljene  1998. god., sa 26 stanova. «Pleha»  je bila skoro završena 1991.godine, ali je useljena tek 1998. god. i to ukupno 37 stanova. Na Orašju L - 9 , 1990. god. napravljeno je 20 stanova,gdje se sada  završava još jedna, prije rata započeta zgrada.
     Privatne kuće na Vardi, Orašju, Tuščici, Tulegu i dr. pravljene su, uglavnom, poslije 1965. godine. Prvu kuću na Vardi napravio je Ibro Kazić 1956.godine.
     Konjic je prvi neboder i lift dobio 1974., drugi 1976. i treći 1978.god. Motel je otvoren 31.12.1971., Robna kuća 3.3.1975, Obdanište 1973. Bolnica 1969. SŠC  oktobra 1979., Sportska sala 3.3.1978.

     KONJIC U BROJKAMA: Konjic se nalazi na 43*34 40 geografske širine i 17*98 10  geografske dužine, nadmorska visina (kod crkve) iznosi 280 m.Grad ima cca 535,15 ha teritorije, 18 ulica na desnoj i 24 na lijevoj obali Neretve.
     Općina Konjic je 1991.godine imala 43 634 stanovnika ( u gradu je bilo 14 481) i 14 000 zaposlenih. Tokom rata općinu je napustilo 18 352 stanovnika, da bi 1.6. 2 002. imala 33 792 stanovnika (  3 448 je starosti od 7 do 15 godina), od čega je 30 913 domicilnih i  2 879 raseljenih. U gradskoj zoni živi 5 389 domaćinstva sa  11 682 stanovnika. Općina u srednjim školama ima 1400 i u osnovnim preko 3500 učenika, ima 3 230 penzionera i 2 626 lica na berzi rada.
     Grad Konjic, 1879.god. ima 1 055 stanovnika, da bi 1925.god.imao      2 310 stanovnika, a 1948.god. 2 365 stanovnika.( u 2.sv.ratu poginulo je preko 2 000 stanovnika općine Konjic). Grad poslije 10 godina narasta na 5 820, a 1971. ima 9 580 i 10 godina poslije, 13 149 stanovnika. Broj zaposlenih 1.11.1996. u općini, bio je 4 830 od toga  2 975 na radu, a  1855 na čekanju.
     Općinsko vijeće ima 30 zastupnika, od toga  su 24 muškarca i 6 žena, sa visokom školskom spremom ima ih 17, višom 5, srednjom 5 i KV 3; prosječna starost iznosi 47 godina (preko 62 godine imaju 3 zastupnika, a preko 52 godine - 9). Članova SDA ima 13, SBiH 2, SDP 8, BPS 3, HDZ 2, NHI 1 i LGK 1.

     UKRASI GRADA
     Ime grada Konjica u svijetu je nekada bilo prepoznatljivo po starom kamenom mostu, po kvalitetnom grožđu (1900.god.. proizvodilo se 12% ukupne BiH proizvodnje), po drvorezbarstvu, čistoj Neretvi, Boračkom jezeru i planinama.
     U turističkom vodiču s početka 20.stoljeća piše:
»Konjic od starina znamenito mjesto na prijelazu iz Bosne u Hercegovinu, centar je kotarske oblasti. Broji oko 3 000 stanovnika...Kuće Konjica, sa džamijama i nekim ovećim novijim zgradama, sjele su s obje starne Neretve. Svi raskidani brjegovi, koji se otiskuju sa svih strana:od Prenja, Bjelašnice i Bitovnje stisli su Konjic, kao u kakav kotao... Od naročitih ljepota grada valja spomenuti Neretvu...Zelena boja joj daje izgled planinske rijeke. Strance od svega najviše zanima lijepi kameni most preko Neretve, sazidan na stupovima i na deset svodova...»
     Osim kamenih kula starog mosta, kao ukrasi grada ostali su Neretva,  Tekijska džamija, (sagrađena oko 1661.), Čaršijska (oko 1660.), Prkanjska, i Vardačka (prije 1664.)i Repovačka izgrađena 1623. koja ima munaru sa lijeve strane od ulaza. Tu su i dvije crkve, pravoslavna (osveštena 7.11.1886.) i katolička, mezar Deviš-paše Čengića (umro 1874.) jedan od sedam sinova Smail-age, Kocijeva česma iz 1894. (obnovljena 1989.), te muzej soba drvorezbarstva u kući Mulića, vrijedne slike u RK crkvi i ikone u SP crkvi.
     Sjaj i ljepote Prenja i Boračkog jezera, dopiru sve do grada.

     AMBASADORI GRADA
     Na privrednoj i kulturnoj mapi BiH, pa i bivše Jugoslavije, Konjic je, po mnogo čemu, zauzimao značajno mjesto. Bio je to grad dobrih metalaca, drvoprerađivača, grad slikara, rezbara, muzičara i teatra, grad pjesme i poezije, grad poznatih kino i foto-amatera, bio je to grad mladosti, umjetnosti i sporta.
     U dvadesetmilionskoj Jugoslaviji, ime svoga grada proslavili najbolji   metalostrugari (D. Stojanović), mašinbravari (B. Sultanić), inovatori (A. Kulaš i N. Nuhić), izviđači, planinari,(PD «Borašnica» postoji od 1949., prvi predsjednik Rasim Bubalo) dizači tegova ( K..Nuhić, Z. Kuljanin, T. Marković) glumci - amateri, (V..i S. Begtašević), foto (M.Blažević-Kljen),  kino (S. i Z. Đikić) i radio – amateri (Č..Tutorić, J. Pravidur), strelci (B. Kuljanin, E. Prevljak), odbojkaši, gimnastičari ( L. Džajić, V. Antić).
     Za afirmaciju Konjica u svijetu zaslužna su mnoga imena, među kojima  treba izdvojiti odbojkaše koji su 1953. bili šampioni BiH, «Djevojke sa Neretve» (2 000 nastupa u 22 zemlje svijeta, 10 puta nastupale pred Titom), Klub dizača tegova «Igman» koji je 26.10.1986. postao prvak Jugoslavije, AP «Neretva» dva puta prvak SFRJ, te imena Zuke Džumhura, Kasima Prohića i Lazara Drljače.
     Sport i sportisti Konjica, ipak su najbolji ambasadori svoga grada, u kojem se već 1922.formira FK «Sloboda», odbojka se igra od 1927. tenisko igralište na Plehi postojalo je 1903., razvijeni su rukomet (klub od 1957.)košarka od 1969.,karate, gimnastika, atletika, dizači tegova, davali smo reprezentativce u fudbalu bivše SFRJ (Jozić i Jakovljević), u odbojci (Tomić, Draganić, Hadžić), sada Duro u fudbalu, karateu Cakić i Džajić, šahu Mrndžić, tavli Lepara, Borić, Buturović i dr.

     KONJIC - HERCEGOVAČKA NICA
     TURIZAM  na ovom području ima dugu tradiciju. Još su Rimljani imali kuće za odmor na ušćima Bijele, Trešanice i Seončice, kao i vladari iz srednjeg vijeka. Austrija, na Ivan-planini, pravi lječilišta i odmarališta, u Konjicu se 1912.pravi hotel «Balkan», na Borcima 1902. poglavar BiH Benko pravi trospratnu vilu, kasnije Šantića vila i 30 godina prebivalište slikara i posljednjeg bogumila Lazara i Drljače. Prvi objekat na Boračkom jezeru napravilo je Društvo prijatelji prirode iz Sarajeva 1934.sa 30 postelja, a drugi objekat Plaža imao je 12 ležaja.
     Turističke mogućnosti Konjica i okoline  poznate su ljubiteljima lijepe i čiste prirode. Pored Neretve, u blizini se nalazi još 8 njenih pritoka, te prirodno Boračko jezero (geografska dužina 43*33 i širina 18*02, n/v 402 m, površina 0,26 km2, najveća dubina 17,10 m - detaljnije vidjeti u «Mostovima» broj 5).
     Konjic se smjestio između najvećih planinskih masiva BiH: Prenja 2 155m, Bjelašnice 2 067 m, Treskavice 2 088 m i Visočice 1 974 m. Priroda je na ovom području bila izuzetno darežljiva i pravi je užitak za ribolovce, lovce, planinare i ljubitelje sportova na vodi.Vještačko Jablaničko jezero dugo je 31 km, površina 13,3 km2, n/v 278 m, najveća dubina 70 m, zapremina 270 miliona m3.
     Uslovi za rekreaciju u gradu i njegovoj okolini izuzetno su povoljni. Prelijepa priroda, brda i vodotoci nalaze se u krugu 5 do 10 km, a to su npr. Vrtaljica, Prevlje, Džajići, dolina Idbarčice, Bijele, Neretvice, do kojih se može doći za 1-2 sata hodanja.
     U Konjic se može doći vozom, automobilom i autobusom iz Sarajeva i Mostara za oko 60 minuta vožnje, iz Neuma za oko 3 sata vožnje, Dubrovnik je udaljen 209 km, Ploče 137, Split 252 km.

     VODE IMA VIŠE NEGO U NEKIM DRŽAVAMA
     Mnogobrojni izvori, potoci, rječice i rijeke privlačili su čovjeka svih vremena da na ovim područjima gradi svoja staništa, naselja i odmarališta.
     "Prema godišnjem ukupnom prinosu obnovljivih vodnih resursa 2,83 km3, općina Konjic nadmašuje države Jordan i Izrael (prva sa 1,7,a druga sa 2,2 km3).Po raspoloživosti obnovljivih resursa svježe vode, općina Konjic nadmašuje svjetski prosjek za 12 puta, a u odnosu na Njemačku za 40, Italiju 29, Izrael 224 i Egipat 92,7 puta..." (Iz Strategije razvoja općine Konjic).
     Osim Jablaničkog, Boračkog i Blatačkog jezera, imamo Neretvu, Neretvicu, Trešanicu, Idbarčicu, Rakitnicu, Kraljuščicu, Bijelu, Ljutu, Krupac i druge rijeke, čija je ukupna dužina vodotoka, kroz općinu, oko 215 km. Sve rijeke su lijepe, čiste i bogate ribom, a da tako i ostane brine budno oko ribočuvara, ekologa i 1 000 ribolovaca, koliko ih  ima ribarsko društvo u Konjicu, koje djeluje od 1927.godine.
     3.10.1999.sarajevski ribolovac Suad Sladić, u Boračkom jezeru ulovio je šarana teškog 31 kg, a Sarajlija Zaim Bučan iste godine, u Jablaničkom jezeru, šarana od 15,53 kg.

     LOVAČKO društvo
u Konjicu postoji od  2.5.1920.godine, sada se zove «Koznik» i upravlja površinom od preko 820 000 hektara, koja je smještena na području između osam općina.Društvo raspolaže lovačkom kućom Crne kose na Prenju.
     U Dolini Neretvice djeluje Lovačko društvo «Neretvica» - Buturović Polje. Društvo raspolaže domom u Dubokom potoku.
     Takođe, u svijetu je područje Konjica poznato i po 47 endemnih vrsta biljnog i životinjskog svijeta.

     DRVOREZBARSTVO
je jedan od važnijih simbola grada. Konjički drvorezbari učestvovali su na svjetskim izložbama 1896. u Budimpešti (Ilija Arapović); 1897.u Briselu Ilija Logarić; 1898. u Beču, Mato Azinović. Kasnije su najzapaženiji bili Ilija Logarić, Iso Anadolac, Ismail Mulić (bio na izložbi u Beogradu 1934. i dr.), Nikšić Adem-Gano i dr. O drvorezbarstvu je knjigu napisao Šemsudin Mulić i u njoj ima spisak 218 završenih majstora koji su  ovaj zanat izučili u Konjicu. Prepisujemo neka od imena i godinu završetka: Alagić Džemal 1936, Meho 1931. i Safet 1924. Andrić Jure 1958. Avdić Ahmet 1953, Cakić Muho 1953.Ćećez Stanko 1952. Čopelj Nihad 1975. Džaferagić Mugdim 1954. Gašević Galib 1953.Fejzagić Salko 1931. Hadžihusejnović Safet-Đulbin 1921. Jurić Stojan 1936. Kovač Eso 1933, Mulić Fiko 1948. Nikšić Mukerem 1949 i Besim 1955.Nuhanović Salih 1952, Nasko Šabić 1949 Šašić Meho 1952, Žuža Mitar 1971 i dr.

     IMENA KOJA SE PAMTE
     KULTURNA POVIJEST ovoga grada, posebno je slavna. Navodimo samo neka od imena poznatih Konjičana koji su ispisali bogati kulturni ljetopis svoga grada...
     Sejfulah ef.PROHO (Konjic 1859-Sarajevo 26.12.1932.) prvi je konjički student, pjesnik i pisac, najplodniji intelektualac, školovao se u Konjicu i Sarajevu, studirao u Istambulu. Napisao je ukupno 38 djela i to na arapskom 18, turskom 4 i na bosanskom jeziku 16, među kojima je i više udžebenika.
     Nasih PAJIĆ, poslije medrese studirao u Istambulu, a kasnije je živio i radio u Kairu, Parizu i Ženevi, gdje je umro 1918.god.
     Ibrahim REPOVAC (Repovci 1860-Sarajevo 24.5.1990). Poslije završene GH medrese, radio kao muderiz, kadija u Konjicu 1887., te kao profesor arapskog jezika. Prevodio je sa arapskog i objavljivao radove iz pedagogije.
     Hamdija MULIĆ, (Konjic 1881-Sarajevo 8.1.1944.) učitelj, književnik i pedagoški pisac.
     ANĐELKO JURIĆ (Konjc, 15.4.1891- Opatija 4.5.1981.) doktor teologije i filologije, isusovac – misionar, govorio je 11 jezika.
     VLADISLAV LAM (Konjic 1893 – Gdanjsk           ) akademski slikar i pisac.
     Dr ADEM BUTUROVIĆ ( Seonica 10.10.1912.- Sarajevo 18.8.1963. ), objavio je 17 naučnih radova iz oblasti biologije i biogeografije, a otkrivena nova vsta Trichonikus buturovici, dobila je ime po ovom naučniku.
     Profesori doktori KASIM PROHIĆ, (25.10.1937-30.11.1984.), PAVAO ANĐELIĆ (29.2.1920-7.8.1985.), MOMIR ĆEĆEZ, PERO I RANKO MUŽIJEVIĆ, MUHAMED KADIĆ, MEHO DŽUMHUR, MUHSIN RIZVIĆ (14.4.1930-9.6.1994.), JUSUF MULIĆ, DRAGAN TOMIĆ - COLE, MILENKO MANIGODIĆ, IVAN KRTALIĆ, ZVONKO STENEK, NIKOLA ZOVKO, ZEHRA ŠATOR- KULIĆ, DŽEMAL SOKOLOVIĆ, MEHMED JAHIĆ,  DINKO TUHTAR i još preko 20 doktora nauka, te ZUKO  DŽUMHUR (24.9.1920 – 27.11.1989 ), VITOMIR LUKIĆ (24.9.1929-30.5.1991.), BISERA ALIKADIĆ, EMIR NUHANOVIĆ, MEHO RIZVANOVIĆ (1.2.1939-20.4.1993.) i drugi  umjetnici i naučnici, rođeni su u ovome gradu.
     Svojim djelom izgradili su trajno obilježje svome gradu, koji ih zaboravlja. A objedinjeno  na jednom mjestu (npr.u rodnoj kući Z. Džumhura), bilo bi čuvano i prezentirano javnosti  stvaralaštvo poznatih Konjičana i sve druge vrijednosti, to bi mogao biti, i u evropskim okvirima vrijedan pažnje, kulturni centar. (podrazumijeva se otkup djela  H. Mulića, D. Buturovića, L.Drljače, Ć.Rajića i dr.)

     LJUDI SU NAJVEĆE BOGATSTVO
     Osim poznatih Konjičana, tu su i svi  oni koji znaju da tolerancija duha ima nadmoć nad svakim unificiranjem života i da je komšiluk najjača tvrđava.
     Ako je BiH planeta u malom, onda je Konjic, po svemu, BiH u malom. A BiH, pa i Konjic, je kao hljeb, čiji sastojci, brašno,voda, germa i so, se nikako ne mogu razdvojiti.
     Konjic, grad na putu i na granici, kroz historiju je primao uticaje mogih kultura koje su se dodirivale i oplođavale, tako da je on i istok i zapad, mogu se čuti riječi grah i pasulj, vazduh i zrak, hljeb i kruh, lijepo, lepo i lipo, samo da je izgovoreno jezikom tolerancije. Zbog svega toga, 1.7.1997. UNHCR ga je proglasio prvim «otvorenim gradom» u BiH, što je, prije svega, zasluga njegovih građana. Mladi iz svoga kluba «Neretva» poručuju da je ljepota u različitosti, a iz Kluba «Mostovi» kažu Poštuj drugo i drugačije kao sebe samoga.

     ŠETAJUĆI GRADOM ILI DESET SKICA IZ KONJICA
     Konjic danas, krajem maja 2002.godine, živi sa svojim vječnim simbolima, a to su Prenj, Boračko jezero i Neretva, u kojoj se ogledaju Paklina, Vrtaljica, Repovica i druga okolna brda, grad i posebno njegovi mostovi. Neretvu od prošle godine svakodnevno ukrašava i oko 50 galebova, koji su postali stalni stanovnici grada, koji ih je privukao sa dovoljno hrane, čistim vodama ili je postao topliji? Galebovi, plove i lete uzvodno do ušća Bijele, gdje odavno nema mlinskog točka, ali sada postoji restoran «Stari mlin». Neretva je najljepša u Džajićima, gdje je francuski SFOR, početkom mjeseca, napravio žičaru (40x2,2 m). Neretva se tu pije, a pijesak na plaži čist je kao biseri.
     Konjic je ove godine, 16.6.2002. proglasio danom općine, jer od toga dana 1382. ima tapiju da postoji, a malo je gradova koji se mogu pohvaliti 620 godina dugom pisanom historijom.
     Stara čaršija je i dalje mjesto susretanja Konjičana.Odavno nema poznate «Čardagije», Mujage, Hadžialage, Junuzbega, Sofe i Galeše, ali sada su tu Fast Foud «Raffaello», picerija «Monaco», kafe Leon i Piccolo, i kafane Stari most i jedina bosanska kafana «Stari grad», u kojima su stalni gosti Đemo, Dura, Rusmo, Asaf, Alaga, Dundo, Džaja, Mugdim, Smajo, Šljivo, Naim, Đevad..Na Varoši su kafići Palas, Milenijum, Quin, Asterix, Fenix, Palermo, Rozelini, Alan Ford, Dalija...
     Konjičani s pravom vole reći da su ono «i» u BiH, ni Bosna ni Hercegovina, a jesu i jedno i drugo zajedno.Dvije strane brda obrasle su bjelogoricom, a dvije crnogoricom.Konjic je južna granica Bosne i sjeverna granica Hercegovine. Ivan sedlo (957 m) je vododjelnica. Konjička strana odvodnjava se u Neretvu i Jadransko more, a bosanska strana u porječje Save i Crno more.
     Konjic je i riznica spomenika, koji se, uglavnom, nedovoljno čuvaju i cijene. Npr. rimske stele poslije 2 000 godina,  11.9.2001.(rušenje WTC u Njujorku) oštećene su auto-lakom, kao i stećci i spomenik na Partizanskom groblju, gdje je sahranjeno 277 boraca NOR-a, i kojeg obnavlja Edin Sarić. I posljednja stara urbanistička cjelina je nestala, oko Pirkića kule na Vardi, koja je još jedina kuća u gradu  pokrivena pločom.
     Turizam je životna šansa grada i općine, ali treba još puno znanja, truda i ulaganja da bi se napravio turistički ambijent i imidž grada. Za sve to potrebno je napraviti turistički pokret, i da svaki građanin postane turistički radnik, vodič i promotor svih vrijednosti i ljepota kao što su dolina Idbarčice i Neretvice, kanjon Neretve i Rakitnice, Boračko i Jablaničko jezero, u kojem se već krajem maja pojavljuju prvi kupači.
     Za turizam je važna komunikacija sa gradom, a on još uvijek nema autobusku stanicu, iako kroz grad dnevno prođe oko 40 autobusa. Prije 20 godina prolazilo je 38 vozova, a sada prolazi jedan brzi za Sarajevo u 19,50 i za Ploče u 7,30. Lokalni vozovi dolaze iz Sarajeva u 9,01; 17,05 i u 21,03, a za Sarajevo odlaze u 4,59 i u 11,17 sati.
     Mladi ipak nađu načina i odlaze, bez povratka napuštaju BiH i Konjic, a starima ostaje da gledaju njihove fotografije i video-kasete sa Floride, Arizone, iz Kanade, Džordžije, Las Vegasa, Londona..., da iščekuju telefonske pozive i rijetke dolaske.
     U gradu je najljepši mjesec maj, a najljepši dan je onaj kad slave maturanti. Tada su svi nasmijani, raspoloženi, sa puno lijepih želja, ozarenih lica. I ove godine, 25.5.svi su izašli na ulice da pozdrave kolonu od 350 maturanata i profesora, na putu do Gradske kafane. Najsretniji su bili učenik generacije Alka Čolaković, učenik Gimnazije Mirela Džomba, Ekonomske Iris Hadžialić i EMŠ Adis Bakalović.
     Lijep događaj zabilježen u maju je i otvaranje, dugo očekivane ceste, (900 m) od Luke do stadiona na Drecelju, kojoj su se  obradovali svi, a najviše djeca, penzioneri, mnogi šetači i rekreativci. FK «Igman» je ušao u drugu ligu, a njegovi pioniri su se vratili sa gostovanja u Austriji, koje je pomogao Dragan Kunić.

     SPOMENICI OBAVEZUJU I OPOMINJU
     Konjic je historijski izuzetno bogat prostor, (u Arheološkom leksikonu Zemaljskog muzeja BiH, stoji da je na ovom području registrovano  250 historijski važnih mjesta, iz svih perioda života),  ali...Nekada su se jednim pogledom ili foto-snimkom, kod Repovačke džamije npr., mogli   obuhvatiti vjekovi, tj. spomenici iz rimskog, turskog i austrijskog vremena, perioda NOB-a i novog doba.
     Spomenik je velika lijepa  kuća u kojoj živi naše sjećanje i počiva naše odano poštovanje, reče jedan pisac. A uspomene i sjećanja, tj. historija, najbolja je učiteljica života, puna pouka i poruka. Međutim, veliki broj spomenika je nestao, a sa njima grad ostaje  bez svoje  prošlosti, sjećanja na naše prethodnike i svoj identitet. Spomenici govore o nama koji smo dio toga naslijeđa, ono je u nama, sa našim spomenicima nestaje i dio nas. Spomenici su izvorišta historije, oni iz najvećih dubina povezuju ove ljude, oni su nijemi svjedoci minulih vremena, a na kraju, kulturno-historijsko naslijeđe zajednička je svojina cijele Evrope i svijeta.
     Jedan mali zavičajni muzej sačuvao bi preostali dio ogromnog kulturnog, historijskog, spomeničkog i drugog  blaga, bio bi značajan most prema prošlosti  i budućnosti.
     Jer, malo je gradova u BiH, pa i šire, koji se mogu pohvaliti tako dugom i burnom pisanom historijom, kao što  je Konjic. U jednom protokolu dubrovačkog arhiva, spominje se  da  je 16.6.1382. godine karavana trgovaca sa tovarima olova išla preko Konjica u Dubrovnik, iz kojeg je 1484. kao zlatar, u našem gradu, radio Andrija Bogdanić.