.

   (Stećci, mramorovi, grčki mnimourioni, lat. momoria – uspomena, sjećanje)
   Prvi ukrašeni nadgrobni spomenik sa natpisom u BiH, bio je postavljen oko 1391. godine, a prvi put stećci se spominju u putopisu Slovenca Benedikta Kuprešića 1530. godine. U  2 988 nekropola, u bivšoj Jugoslaviji registrovano je 66 663 stećka, od toga je u BiH na 2 016 mjesta registrovano 58 547 stećaka.Od ukupng broja stećaka na području općine Nevesinje registrovano je 3 884, Konjic 3 018 stećka, Livno 2 494, Trebinje 2 406, Rogatica 2 628, Stolac 2 319... Zašto i kako su ih onako velike donosili na brda, visoravni i druga lijepa, ali često i nepristupačna mjesta, ostaće tajna...
   Najviše stećaka ima na ovim prostorima, zato što su bježeći od svojih mnogobrojnih neprijatelja, prema Hercegovini, čiji vladar im je obećao spas, tu, na padinama Bjelašnice, Visočice, Treskavice, Nevesinjskog polja...izumirali su posljednji bogumili. Rijetki stećci sa ucrtanim didovskim (djedovskim) štapom govore da su to stećci didova, čelnika ove grupe ljudi, sljedbenika Crkve bosanske..Posljednja porodica koja je prešla na islam u BiH bila je porodica Heleži iz Dubočana (općina Konjic), stoji u jednom šematizmu hercegovačke biskupije iz 1867. god., a posljednji bogumil bio je slikar Lazar Drljača.
   Stećci su velika tajna Bosne, a vežu se za pristaše Crkve bosanske, koja se nije uklapala u dotadašnja vjerska učenja istočna i zapadna, nego je bila posebna, samo svoja, bosanska. Zbog toga je smetala raznim moćnicima, svi su je gledali zatrijeti, uništiti, slali su emisare i vojske da ih prevedu u drugu vjeru, silom ili milom. Ali, silnici nisu uspjeli u svojoj nakani, jer su zaboravili staru mudrost da u vjeri i ljubavi nema prisile.
   Stećci, bosanski nadgrobni spomenici, najsnažnija su kulturna i umjetnička pojava srednjevjekovne Bosne, biljeg su jednog vremena i prostora.
   Koliko danas imamo, ovih u svijetu jedinstvenih spomenika koje smo naslijedili, kako ih čuvamo, šta znamo o njima, koliko se ponosimo, poštujemo ih. Pod njima leže dobri ljudi, izginuli u borbi protiv svakovrsnog zla svoga vremena.U sušnim vremenima ljudi su obilazili oko stećaka i molili kišu, a ostrugani tanki sloj, prah liječi od raznih bolesti, vjerovali su Bosanci.
   Bosni je suđeno da sanja pravdu i da na nju čeka.Kameni spavači sanjaju lijepe snove, dok upitnici vrište sa kamenih gromada ??? Da se otkamene bogu mili, šta bi nam rekli ? »Ova ruka ti kaže da staneš i zamisliš se nad svojim rukama», pisali su naši dobri  preci.Dio su nas i dio smo njih, kakav dijalog imamo sa prošlošću, kulturno – historijskim naslijeđem, simboli, inspiracija, ponos su,  naši spomenici - stećci, i neprestana opomena ? Da nisu tako ogromni možda bi do sada svi nestali. A kultura i historija iz najvećih dubina povezuje ove prostore. Spomenik je velika lijepa kuća u kojoj žive naša sjećanja i počiva naše odano poštovanje, reče pisac.
   U stećcima je tajna Bosne, rekao nam je Mak Dizdar, a veliki M.Krleža reče :
„Neka oprosti gospođa Evropa, ona  nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike. Stećke.“
   Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku ! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj.